Prijeđi na sadržaj
Blog

Sigurnost putničkog API-ja: gdje curi podaci tenanata

Uredništvo Tekravel
Napisano uz pomoć umjetne inteligencije

Programer u jednoj od vaših partnerskih agencija u utorak poslijepodne testira svoju integraciju. Primjećuje da endpoint s popisom rezervacija u query stringu prima agencyId pa ga iz znatiželje promijeni sa 114 na 115. Odgovor stiže s tuđim rezervacijama: imena putnika, PNR-ovi i neto tarifa koju je ta agencija platila prije svoje marže. Nitko nije ništa napadao. API je jednostavno povjerovao onome što mu je klijent rekao. Taj jedan poslijepodne gotovo je cijela priča o autentifikaciji i sigurnosti putničkog API-ja i razlog zašto tema zaslužuje više pažnje nego što je obično dobiva ekran za prijavu.

Multi-tenant putnički API-ji cure na mali broj predvidljivih načina. Vrijedi ih imenovati jedan po jedan, jer za svaki postoji dizajnerski odgovor koji prije lansiranja košta znatno manje nego poslije.

Tenant nije parametar

Pogreška iz uvoda nije izostavljena provjera. Riječ je o dizajnu koji pita pozivatelja tko je, a zatim vjeruje odgovoru. U sustavu s jednim klijentom to je samo neuredno. Na platformi na kojoj deseci agencija, podagenata i white-label stranica dijele jednu bazu, cijeli sigurnosni model oslanja se na poštenje svakog integratora koji će ikada držati ključ.

Pravilo koje uklanja cijelu klasu grešaka: tenant dolazi iz vjerodajnice, nikad iz zahtjeva. Kad se ključ ili token provjeri, server utvrđuje kojem tenantu pripada, kojem uredu unutar tog tenanta i koje uloge pozivatelj ima. Odatle svaki upit teče unutar tog opsega. Tijelo zahtjeva i dalje smije nositi ID agencije iz legitimnih razloga, primjerice kad konsolidator kreira rezervaciju u ime jednog od svojih podagenata, ali server taj ID provjerava prema opsegu koji je vjerodajnica već uspostavila. Opseg se nikad ne proširuje zato što ga neko polje to traži.

U praksi tri stvari žive na strani servera:

  • Scoping na sloju podataka, ne u svakom handleru. Filtar koji se automatski primjenjuje na svaki upit nad tablicama u vlasništvu tenanta znači da programer koji zaboravi where dobiva prazan rezultat, a ne tuđe podatke. Provjere po handleru pucaju čim netko u žurbi doda novi endpoint.
  • Provjera na razini objekta za svaki ID u putanji. GET /bookings/98231 mora potvrditi da rezervacija 98231 pripada opsegu pozivatelja. Zbog sekvencijalnih ID-jeva to je najčešća rupa u putničkim API-jima, jer se brojevi rezervacija i PNR reference lako pogađaju.
  • Isti odgovor za "nije vaše" i "ne postoji". Za rezervaciju drugog tenanta vratite 404. Kod 403 potvrđuje da zapis postoji, a već i to je informacija koju bi konkurent rado imao.

Pomoćni izlazi zahtijevaju istu disciplinu. Većini platformi treba operaterski pogled koji čita preko tenanata: podrška, financije, vlasnik platforme. Neka to bude zasebna uloga, dodijeljena u kodu i zabilježena pri svakoj uporabi, a ne zastavica u upitu koju može postaviti bilo koji autentificirani pozivatelj. O tome kako se klijentska integracija treba ponašati oko tih granica pročitajte u tekstu o integraciji API-ja za rezervaciju letova, koji pokriva stranu zahtjeva.

Vjerodajnice dobavljača nikad ne stižu do preglednika

Putnička platforma čuva dvije vrste tajni. Prva je vaša: ključevi koje izdajete partnerima. Druga pripada vašem odnosu s dobavljačima: GDS vjerodajnice ureda, tokeni NDC agregatora, API ključevi bedbankova, često vezani uz ugovor koji navodi vašu tvrtku i vaš IATA broj. Svaki zahtjev poslan njima, s gledišta dobavljača, zahtjev je od vas.

Te vjerodajnice imaju samo jedno sigurno mjesto: serverski proces koji razgovara s dobavljačem u ime pozivatelja. Ne pripadaju u JavaScript bundle single-page aplikacije, u binarnu datoteku mobilne aplikacije, u konfiguracijsku datoteku poslanu pregledniku "samo za stranicu pretraživanja" niti u poruku o grešci koja se vraća kad poziv dobavljaču ne uspije. Svako od tih mjesta negdje je bilo izvor curenja. Svatko može otvoriti karticu Network, a binarnu datoteku aplikacije može raspakirati tko god hoće.

Posljedice su gore od računa. Procurjeli ključ dobavljača omogućuje strancu pretraživanje, a ponekad i rezervaciju na vaš račun: troši se look-to-book omjer po kojem vas dobavljač mjeri i, u najgorem slučaju, izdaje se na vaš kredit. Dobavljač taj promet neće razlikovati od vašeg. Uobičajen ishod je suspendiran račun dok dokazujete da niste bili vi, što za agenciju koja uglavnom prodaje jednog prijevoznika ili jedan bedbank znači zatvorenu radnju za cijelo vrijeme.

Iz toga slijede dva manja pravila. Klijent nikad ne bira preko kojeg računa dobavljača ide zahtjev; server ga odabire iz konfiguracije tenanta. A tijela grešaka dobavljača prevode se prije nego napuste vaš API, jer sirove greške dobavljača ponekad vraćaju zaglavlja zahtjeva doslovno.

Što zapravo košta procurjela neto tarifa

Programeri curenja podataka često rangiraju prema tome koliko su podaci osobni. U distribuciji putovanja komercijalno je najopasnije polje često cijena. Neto tarifa ili neto cijena iznos je koji vam je dobavljač odobrio pod uvjetom da se ne prikazuje javnosti, a razlika prema prodajnoj cijeni vaša je marža i marža vaših podagenata. Tablica u nastavku okvirna je ljestvica. Retke možete vagati drugačije za svoje poslovanje, a o toj neslozi vrijedi razgovarati s timom prije incidenta, a ne tijekom njega.

Što curiTko to obično pronađeŠto vas to košta
Neto tarifa u odgovoru B2C pretrage (skrivena u JSON-u, ne na ekranu)Konkurenti koji scrapaju, znatiželjni kupciPrigovori dobavljača zbog pariteta cijena i kupci koji pitaju zašto su platili objavljenu cijenu
Marža ili neto cijena drugog podagentaPodagenti koji uspoređuju uvjeteCijene se ponovno otvaraju u cijeloj mreži; agent s boljim dogovorom postaje tema razgovora
Vjerodajnice dobavljača u klijentskom bundleuSvatko tko pogledaPromet i rezervacije na vašem računu, moguća suspenzija tijekom istrage
ID-jevi rezervacija ili PNR-ova koji se mogu nabrojatiScraperi, povremeno novinariIzloženost podataka o putnicima, što regulatorno nosi daleko veću težinu od komercijalnog gubitka
Kreditni limiti i stanja drugih agencijaPartneri, konkurentiNajslabiji računi vaše mreže postaju meta za otimanje

Prvi redak timovi propuštaju jer ekran izgleda ispravno. Stranica prikazuje prodajnu cijenu, a odgovor koji ju je napajao nosi neto i maržu kao zasebna polja jer ih frontend "možda treba". Oblikujte odgovore po publici, na serveru. B2C pozivatelj dobiva prodajnu cijenu i ništa što bi omogućilo oduzimanje. Tekst o tome kako distribuirati neto tarife podagentima objašnjava zašto je upravo ta razlika ono što konsolidator prodaje.

Rotacija vjerodajnica bez zastoja

Svaku će vjerodajnicu jednom trebati zamijeniti. Programer napusti partnersku agenciju, ključ se pojavi u javnom repozitoriju, dobavljač rotira svoje po vlastitom rasporedu. Ako rotacija znači "promijeni i sve se ruši dok partner ne redeploya", nitko ne rotira, a ključevi žive godinama.

Dizajnirajte preklapanje od prvog dana. Svaki partner može istodobno imati dva aktivna ključa: izradi novi, deploya ga, prati kako promet prelazi i tek onda opoziva stari. Da bi to radilo, platformi treba nekoliko nezanimljivih dijelova:

  1. Vidljiv identifikator ključa, prefiks ili ID pohranjen uz tajnu, kako bi zapisnici i tiketi podrške mogli reći koji je ključ obavio poziv, a da nitko ne vidi samu tajnu.
  2. Tajne pohranjene kao hashevi, prikazane jednom pri izradi i nikad više. Ako vaša podrška može pročitati partnerov ključ, može i svatko tko kompromitira vaše alate podrške.
  3. Vremenska oznaka zadnje uporabe po ključu, kako bi partner vidio da je stari utihnuo prije nego ga opozove.
  4. Opoziv koji vrijedi odmah, uključujući svaki cache ispred autentifikacije.

Vjerodajnice dobavljača trebaju isto preklapanje u suprotnom smjeru. Čuvajte ih u spremištu tajni ili šifriranoj konfiguraciji koju pokrenuti servis ponovno čita, a ne ugrađene u build, tako da je prebacivanje promjena konfiguracije, a ne deployment. Pomažu i kratkotrajni pristupni tokeni povrh dugotrajnih ključeva: ako token procuri, istječe prije nego što većina ljudi primijeti da ga nema.

Rotacija je i mjesto gdje se logiranje isplati. Bilježenje koji su ključ i koji tenant obavili svaki poziv, bez bilježenja tajne ili podataka o plaćanju putnika, omogućuje odgovor na pitanje "jesmo li to bili mi?" za sat vremena umjesto za tjedan.

Prije nego partneru date ključ

Kratak popis, jer je duga verzija ostatak ovog teksta:

  • Može li išta u zahtjevu promijeniti tenant ključa? Ne bi smjelo.
  • Provjerava li svaki endpoint koji prima ID vlasništvo i odgovara li s 404 kad provjera ne uspije?
  • Je li ijedna vjerodajnica dobavljača, ili polje izvedeno iz nje, dostupna iz preglednika?
  • Sadrži li B2C odgovor igdje neto cijenu ili maržu, uključujući skrivena polja?
  • Može li partner rotirati ključ bez poziva vama, a možete li vi opozvati bez poziva njemu?

Kako je riješen pristup našem API-ju

Platforma iza ovog bloga nudi API-je za letove i hotele. Svaki tenant na njoj već radi s vlastitim administrativnim panelom, vlastitim rezervacijama i dozvolama osoblja temeljenim na ulogama, a sadržaj dobavljača stiže do tenanta preko grupa dobavljača, a ne dogovorima jedan na jedan. Pristup API-ju počinje razgovorom, a ne ključem na samoposluživanje, dijelom iz gore navedenih razloga: radije znamo tko integrira i za koje tržište prije nego što vjerodajnica uopće postoji. Stranica o putničkim API-jima opisuje što je dostupno i kako taj razgovor počinje.

Uredništvo Tekravel

Desk za putničke tehnologije

Desk za putničke tehnologije Tekravela piše za struku: vlasnike agencija, konsolidatore i programere koji ih integriraju. Svaki se članak prije objave provjerava na platformi koju opisuje.